DVORAC ŠENONSO
(Château de Chenonceau)
NAJSJAJNIJA PERLA DOLINE KRALJEVA I VEČNI HRAM LJUBAVI

Naravno da svaki zamak ima svoju priča, a ona, Dvorca Šenonso može se nazvati „ženskom”. Zaista, ovo zdanje koje je po mnogima najlepši i najorginalniji francuski zamak nezvanično nosi ime „damski dvorac” jer su baš pripadnice lepšeg (u vladarskom slučaju – nikako „slabijeg”, ma kakvi…) pola obeležile njegovu „sudbinu”. Zbog svoje lepote Šenonso je drugi (odmah iza slavnog Versaja) zamak po posećenosti turista (svake godine oko milion njih) u Francuskoj čiji mu žitelji tepaju i imenom „Perla doline kraljeva”. I to ne bez razloga.
Francuzi imaju izreku: „Da ljubav putuje dolinom Loare od zamka do zamka, a ovde (u Šenasou) se najduže zadržala”.
Od ljubavi je sve i (za)počelo. Davne 1515. godine je izvesni Toma Bojler (kakvo neromantično prezime za nepopravljivog romantika) nekadašnji mlin iz 11. veka na reci Šer u znak ljubavi prema svojoj ženi Katarini maštovito preuredio u pravo ljubavno gnezdašce, pravu, malu, slatku palatu nad vodom. Kako to obično biva sticajem istorijske i vladarske (ne)pravde po njegovoj smrti na ime „nekog duga kruni” zdanje je polovinom 16. veka pripalo monarhu. U njega se uselila žena Fransoa I – kraljica Klod i već tada krunisane glave čitave Zapadne Evrope očarane njegovim šarmom ne mogu da ga „omaše”. Šenanso dobija epitet „najčarobnijeg i najljupkijeg francuskog zamka” koji ljubomorno „čuva” i danas posle gotovo pola milenijuma.

Večne suparnice – žena V.S. ljubavnice

Sadašnji izgled zamka osmislio je i projektovao renesansni arhitekta Fiber Delorm. Svoj izgled Dvorac Šenanso „duguje” ukusu Dijane od Poatjea dok za izgled njegove slavne galerije „glavni krivac” ništa manje slavna Katarina Mediči.
Dakle, zamak od krune (sebe samog) zvanično za svoje potrebe kupuje lično kralj Anri II, pretvara ga u svoju ličnu svojinu i naravno, poklanja svojoj ljubavnici već pominjanoj Dijani od Poatjea. Ona u Šenansou okuplja slikare, muzičare i umetnike svih fela i pravi balove i „žurke” koje se i dan danas (a potomci Gala i Franaka nisu po tom pitanju „od raskida”) prepričavaju. Ali, to od sveg srca boli njenu suparnicu, zvaničnu kraljicu Katarinu Mediči, koja ne bira sredstva da je po narodski izbaci iz ovog dvorca. To joj polazi (upornost, pogotovo vladarska se uvek isplati) za rukom posle kraljeve smrti (koja se bizarno odigrala baš onako kako je Nostradamus predvideo – Anri je tokom viteškog turnira preminuo od uboda kopljem u oko) kada ucenama i pretnjam uspeva da „menja” sa Dijanom toliko željeni Šenanso za „utešni” zamak Šomo u kojem ju je bivši muž do tada „držao”. Ali, preduzimljiva (porodična odlika te italijanske loze) Katarina Mediči ne „drema na osvetničko-pobedničkim lovorikama” već odmah započinje „veliko spremanje” i zamku daje potpuno nov izgled. Menja i eksterijer i enterijer, gradi veliku salu za balove, Dijanin nekadašnji most „prepokriva” zdanjem od dva sprata… I Dijanine, nekada slavne vrtove, preuređuje u svoje „još slavnije” i impozantnije sa neponovoljivim fontanama i skulpturama. U to vreme Šenanso neprestano pršti (bukvalno) od stalnih vatrometa kojima su propraćeni koncerti najpoznatijih francuskih muzičara. Katarinino „redekorisanje” Šenasoa je bilo toliko opsešno i impresivno da je ozbiljno narušilo francuski državni budžet što se „baš” osetilo u finansijama ove zemlje u jednom dužem periodu al’ što kaže stara italijanska poslovica: „Kad je Mediči bio cicija!”.

Bela kraljica u „Crnoj sobi”

Po Katarininoj smrti Šenanso pripada njenoj snaji kraljici Lujzi od Lorena ženi njenog sina Anrija III i ponovo se u ovom dvorcu ispisuju stranice „ženske priče” ali ovog puta mnogo tužnije i morbidnije. Naime, Anri III nikada nije krio svoje afinitete i čari svoje supruge potpuno podređuje dražima svojih maldih oficira i gardista. Vladarka dobija posprdni nadimak „Bela kraljica” i posle smrti supruga ostatak svog života provodi u ličnom kavezu – slavnoj „Crnoj sobi” koja je osmišljena poput prave grobnice a ne kraljevske odaje. Decenije provoda i veselog žamora u šenansou smenjuju godine i godine tišine i tuge razočarane žene, koja je ipak u tom periodu biblioteku zamka pretvorila u jednu od najvećih i najboljih na svetu.
Po njenoj smrti 1601. godine Šenanso nasleđuje njena rođaka Fransoaz od Lorena a potom i njena ćerka. Nastupa period potpune dekadencije zamak otkupljuje lično kraljev brat a sam slavni Luj XIV – Kralj Sunce prenosi sve skulpture u svoj zamak Versaj. Od prvobitne Dajanine i Katarinine „postavke” nije pretekla ni jedna jedina figurina, slika ili tapiserija. Pa, dobro i to je bar dokaz da su stvarno, obe suparnice zaista imale ukusa.

Ruso sačuvao od revolucije…

Ali, opet na scenu stupa „ženska ruka” u vidu nove „gazdarice” jer ga 1753. otkupljuje madam Luiza Dupin i Šenanso postaje mesto okupljanja francuske duhovne i kulturne elite. Njegovi stalni gosti su „besmrtnici” poput: Voltera, Marivoa, Fontenela, Monteskjea, Bufona i Žan Žaka Ruso, čijom će naklonosti ovo zdanje (kao jedno od retkih stecišta aristokratije) preživeti neoštećeno „udar i odmazdu” Revolucije.
I, opet jedna žena „igra” glavnu ulogu u dugoj i bogatoj istoriji Šenansoa. Duprenovi naslednic prodaju ovo zdanje slavnom hemičaru Peluzu, čija je supruga (a, kako bi dugačije) uložila i potrošila čitavo porodično bogatstvo na restauraciju, tada već oronule palate – a, kako bi joj vratila stari sjaj.
Početkom Prvog svetskog rata kupuje ga poznati industrijalac Mnje, fabrikant čokolade koji ga tokom Velikog rata pretvara u bolnicu za ranjenike sa fronta.

… ali od Nemaca i saveznika…

Tokom Drugog svetskog rata zamak je „uredno” (što podeseća i na neke naše priče) bombardovan i od strane Nemaca ali i saveznika.
Potom se njegovi nekadašnji renesansni vrtovi jedno vreme koriste i kao poljoprivredna dobra, za uzgoj pomorandži i slično… a, konačno ih uništava ogromna poplava nabujale reke Šer 1940. godine. Ali, početkom pedesetih godina Menjeovi potomci shvataju da su vlasnici neponovljivog i jedinstvenog zdanja tako bogate istorije da započinju njegovu restauraciju i ponovo od „posrnulog” Šenansoa sa okolinom stvaraju najsjajniju „Perlu doline kraljeva” i „Najlepši francuski zamak”. Ljubav uvek pobeđuje (i, to na uštrb zvanične supruge) pa, makar i posle četiri veka, pa ovaj dvorac danas ima autentičan izgled kao u doba kada je pripadao kraljevskoj ljubavnici Dijani od Poatjea. Iskreno se nadamo da joj je zbog toga, barem malo lakše, pred večnim sudom istorije.
Zanimljivo da je zbog svoje lepote i slave, ovaj dvorac, za razliku od mnogih drugih sličnih zdanja, još 1840. godine proglašem za nacionalni spomenik, dok su njegovi takođe poznati vrtovi taj status dobili 122 godine kasnije. Ali, nikad nije kasno, što bi rekla Dijana od Poatjea.

Na kraju ljubav(nica) uvek pobeđuje

Sagrađen zbog (i na) ljubavi Dvorac Šenanso je i danas meka zaljubljenih parova iz čitavog sveta, koji dolaze u ovaj „večiti” hram ljubavi koji spaja dve obale reke Šer. Zamak (sem slavne istorije) ima i izuzetnu botaničku baštu sa drvećem i biljakama iz čitavog sveta, ogroman (i jedan od najpoznatijih na svetu) lavirint od autentičnog rastinja, impresivne aleje – „igrališta kraljevskih supruga ili još važnijih, milosnica istih”, restaurirane Dajanine Vrtove iz 16. veka, impozantnu salu za balove i galeriju Katarine Mediči, nekadašnji pokretni most, sobe kraljeva (poput Fransoa I ili Luja XIV) ali i dvorskih stražara, nekadašnje štale – današnje restorane ili Muzej voštanih figura sa likovima svih poznatih ličnosti koje su boravile u ovoj palati odenutih u originalnu odeću iz svake epohe… I, naravno najpoznatiju – Crnu sobu nesrećne Bele kraljice. Jedisntveni zamak u kome vatra starih vremena još nije ugasla, i to bukvalno jer još uvek neprestano gori u ogromnom kaminu kraljevske spavaće sobe u šta se možete lično uveriti kao jedan od milion postelaca koji svake godine obiđu ovo zdanje.

Kosovo je srce Šenansoa

I, za kraj, jedna pikanterija, od brojnih. tajni i misterija koje Šenanso krije već preko pet vekova, a koja interesuje posetioce iz Srbije. Pred samom ličnom, spavaćom sobom Katarine Mediči, u hodniku na prvom spratu nalazi se ogromna tapiserija izrađena (pre)skupom flamanskom tehnikom tkanja istih iz 16. veka sa motivima – verovali ini ne – Kosovskog boja, po mnjenju ondašnjih vlasnika Šenansoa: „Jedne od najvažnijih bitaka srednjeg veka” (citat). Kako je ona stigla tu, ko ju je naručio i izatkao ostaće, verovatno, još jedna od (mnogo)brojnih tajni ovog magičnog, mističnog, večno romantičnog, rečju – neponovljivog zdanja.

P. S. Što li pregovori onomad bili u Rambujeu a ne ovde? All we need is love, što bi rekao (ne)srećni Toma Bojler sa početka ove pripovesti.